Nekada su radili samo kao operateri na telefonskim centralama ili fizioterapeuti, a danas su, u modernom svijetu, sastavni dio svake poslovne zajednice. Posebno se ističu u korištenju novih tehnologija, računovodstvo im nije problem, koriste računala, a u mnogim su vještinama na njima i ispred drugih.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini zapošljavanje osoba s invaliditetom često se svodi na zapošljavanje na određeno vrijeme. Ono vrijeme u kojemu traju poticaji. Predrasude o sposobnostima i inkluziji u svakodnevni život tvrtki osoba s invaliditetom i dalje su prisutne. Mnogim je poslodavcima promaklo kako su moderne tehnologije osobama s invaliditetom povećale sposobnosti i izgradile posebne vještine. Posebice je to vidljivo kod osoba s oštećenjem vida. Nekada su radili samo kao operateri na telefonskim centralama ili fizioterapeuti, a danas su, u modernom svijetu, sastavni dio svake poslovne zajednice. Posebno se ističu u korištenju novih tehnologija, računovodstvo im nije problem, čitanje im više nije problem, koriste računala, a u mnogim su vještinama na njima i ispred drugih.

Donosimo priču o osobama s oštećenjem vida koje, unatoč svom hendikepu, grade uspješne poslovne karijere.  

Pokretana voljom i znanjem Martina danas stvara sadržaje koje cijela Čapljina sluša

Martina Stanić je slijepa osoba od rođenja. U djetinjstvu je još mogla koristiti preostali vid uz osvjetljenje ali je i on odrastanjem slabio. Njena priča, priča je o svakodnevnim problemima s kojima se susreću osobe oštećenog vida u odrastanju, obrazovanju, zapošljavanju. Njena priča je i pričao odlučnosti i volji, o uspjehu koji dolazi s njima.

Martina je osnovnu školu pohađala u Čapljini u Osnovnoj školi Vladimira Pavlovića po redovnom planu i programu uz male prilagodbe. 

"I školski kolektiv i ja bili smo dosta slabo informirani. Trudili smo se i prilagođavali kako smo znali. Ono što je trebalo biti pismeno, bilo je usmeno. Većinom mi je pomagala majka, ona bi čitala lekcije a ja bi pamtila. Neke kontrolne radove sam radila sa uvećanim fontom, jedno vrijeme sam imala i posebnu stolnu lampu" opisuje Martina svoje prve godine školovanja. 

U početku je to funkcioniralo jer je mogla ograničeno vidjeti uz osvjetljenje. Međutim kako je odrastala, Martinin vid je počeo slabjeti.

"Na jedan čudesan način saznala sam za Centar za slijepu i slabovidnu omladinu u Sarajevu. Tamo sam naučila koristiti računalo s govornom jedinicom, naučila daktilografsko tipkanje i tako pisala pismene zadaće, kontrolne radove", kaže Martina opisujući kako joj je prilagođeno obrazovanje pružilo nove prilike.

Na srednjoj školi nije stala. "Znala sam kako želim studirati. Kako sam bila svestrana, nisam znala što bih odabrala. Saznala sam za ured za osobe s invaliditetom na Sveučilištu u Mostaru. Dobila sam informacije na koji mi se način može prilagoditi fakultet", priča Martina.

Martina Stanić postala je prva slijepa studentica Sveučilišta u Mostaru. Upisala je studij novinarstva na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

O tome kako se snalazila za vrije studija kaže "Kako sam funkcionirala u srednjoj školi nastavila sam i na fakultetu. Učila sam iz pdf i word literature, pisala ispite na laptopu. Imala sam podršku cijelog sveučilišta. Imala sam svoje personalne asistenticekoje su mi pomagale." 

S diplomom u ruci stigli su i novi izazovi. Posao. 

"Nakon fakulteta, jedno vrijeme sam dvojila, raspitivala se, tražila priliku za pripravnički. Dobila sam priliku razgovarati s ravnateljem Radio postaje Čapljina. Oni su bili zainteresirani pružiti mi priliku, a ja tražiti kako se prilagoditi. Dogovorili smo da mi se nabavi laptop, instalira potreban softver" objašnjava Martina o prilici koju je prigrlila. 

Na Radio postaji Čapljina Martina Stanić danas piše i čita vijesti, radi intervjue, priloge. Ako se ukaže mogućnost ode i na teren. 

Kroz razgovor o svom životnom putu osobe s oštećenjem vida ističe kako su joj puno više pomogli voljni pojedinci nego sam sustav: "Uvijek sam nailazila na otvorena vrata. Naravno, bilo je i borbe. Puno je puta završilo na mojim traženjima bez rezultata. Sustav je takav." 

U današnje vrijeme iznimna pomoć osobama s oštećenim vidom, pa i osobama ostalim osobama s drugim invaliditetima, su sve dostupnije nove tehnologije. I sama Martina sve bi teže svladala i mogla bez novih informatičkih tehnologija za pisanje, za snimanje, za čitanje.... 

"To je ključno. Bez novih tehnologija danas je definitivno teško ne samo u školovanju i poslu nego i svakodnevnom životu. Tehnologija nam treba za komuniciranje, za druženje i s osobama s invaliditetom i s osobama bez invaliditeta. Meni i mobitel koji je odlično prilagođen, ne služi samo kao mobitel za razgovor ili poruke nego mi je i velika pomoć, pomagalo bez kojega je jako teško svakodnevno funkcionirati." zaključila je Martina. 

Kako uložiti vrijeme u nešto što je drugima znatno lakše

Dražen Filipović osoba je koja je unatoč poteškoćama vida završio studij na Teološkom institutu i danas drugima predaje teologiju. 

Osnovnu i srednju školu završio je u Kaknju, a nakon slučajnog razgovora u Majčinom selu u Međugorju odlučio se upisati studij teologije na Teološkom institutu u Mostaru. 

"Najveći problem kroz školovanje je učenje i praćenje nastave. U školi bih se morao približiti uz samu ploču kako bi prepisao u bilježnicu ono napisano na njoj", govori Dražen o svojim iskustvima kroz školovanje kao osoba s oštećenjem vida.

Ističe kako mu je najteže bilo na prvoj godini studija: "Završio sam srednju strojarsku školu u Kaknju i teologija mi je bila nešto sasvim novo. Morao sam učiti više od ostalih i više vremena provoditi u čitaonici studentskog doma u Mostaru."      
 
"U početku nisam koristio suvremene tehnologije. Kroz studij sam naučio raditi na računalu i to mi je olakšalo učenje." potvrđuje i Dražen iskustva mnogih kojima su suvremene tehnologije obrazovanje učinile koliko toliko lakšim. 

Napominje kako pametni telefoni tableti i računala jako puno pomažu osobama sa oštećenjem vida. U radu i u komunikaciji.  

Kao netko tko se bavi prosvjetom Dražen dobro zna koliko su važni prilagođeni planovi i programi školovanja kako bi školovanje bilo dostupnije osobama s invaliditetom. 

"Digitalizacija je već dosta toga učinila. Sve manje se koristi papir i sve više koriste moderne tehnologije. Tako je osobama s oštećenjem vida puno više stvari dostupnije i prilagođenije nego prije. Danas je prilagođavanje nastavnih programa stvar pojedinačnog fakulteta ili profesora. Koliko se mogu i koliko se žele prilagoditi." kaže Dražen.

"Najbitnije u svemu, u konačnici, je volja. Koliko je čovjek spreman i voljan žrtvovati svoje vrijeme za nešto što je moguće ostvariti samo uz ogroman dodatan trud u odnosu na ostale osobe koje nemaju poteškoće." poručuje Dražen Filipović.

Mnogo gora sljepoća od fizičke sljepoće je sljepoća srca i duha

Novinarka Ružica Weber ostala je bez vida u vrijeme kada je već završila školovanje i radila. Njena priča jasna je poruka poslodavcima kako su ljudi koji su kao odrasli dobili vrstu invalidnosti i dalje sposobni za rad, i dalje znanju raditi i mogu doprinositi i tvrtki i društvu.

Ružica je prihvatila situaciju u kojoj se našla i nastoji se prilagoditi. Njenu situaciju prihvatile su i kolege koje joj nastoje pomoći koliko god su u mogućnosti. 

"Činjenica je kako se osobe s invalidnosti puno više trude kako bi prevladali svoj hendikep. Puno više daju od sebe. Mnogi od nas ne rade samo to radi novca. Volimo taj osjećaj doprinositi društvu. Osjećaj kako možemo dati nešto od sebe unatoč našem hendikepu" priča Ružica.

Nekada osobe s invaliditetom mogu dati više od onih koji invaliditeta nemaju "Mnogo gora sljepoća od fizičke sljepoće je sljepoća srca i duha. Ne vidi se koliko su osobe s invaliditetom i pozitivne i radosne i kreativne i mogu dati više. Ne treba ih se gledati samo radi olakšica za poslodavce. Osobama s invaliditetom treba se dati i prostora i mogućnosti biti aktivni i kreativni članovi ovog društva" poručuje Ružica.

Manager.ba

Ovaj sadržaj nastao je suradnjom portala Manager.ba i Saveza slijepih i slabovidnih osoba HB/FBiH.