Nedim Šuta
urednik pet, 10/27/2017 - 08:46

Svi mi znamo slogane velikih korporativnih titana, njihove boje i vizualne identitete. Krilatice koje ih opisuju, vizije i misije, društveni utjecaj smo usvajali dijelom kroz marketing, djelom kroz profesionalnu izobrazbu i radoznalost.
Gledajući malo i srednje poduzetništvo nedovoljan broj subjekata ima definirane i prepoznatljive osnovne „postulate“ poslovanja u ovom smislu, koje imaju i interne i eksterne efekte.
Definicija potrebnog
Bez obzira da li smo slučajno ili planirano postali poduzetnici, u 99% slučajeva postoji plan, bolje rečeno san, o tome gdje bismo željeli biti u nekom vremenskom roku, šta bismo željeli postati. Sve to je u većini korporacija napisano kroz misije i vizije vlasnika ili strateškog menadžmenta. Ono ne govori gdje smo danas, nego gdje želimo biti i čemu težimo. Možemo tražiti vrhunski kvalitetne usluge, biti niskobududžetni, vodeći regionalni elementi. U konačnici, tražiti i stremiti prema svemu navedenom.
Ciljeve možemo postaviti strateške, srednjoročne, kratkoročne. Boje, krilatice oslikavaju sve navedeno. Ovdje ne govorim o marketing budžetima od XY novca, i konzultiranja dizajnera. Govorimo o osnovnoj potrebi definiranja kompanije, da prestane biti viđena i sljedećih 20 godina kao Majina, Vanjina, Sašina, i sl.
Eksterni efekti
Veliki broj mojih poznanika, kolega, pa i klijenata ima nadimke prema svojoj kompaniji. Svi mi ih memoriramo u telefon većinom kao ime vlasnika, pa ime kompanije. To su pokretni nositelji vrijednosti kompanija kojima su vlasnici ili koje predstavljaju. Bitno je da svi mi svojim ponašanjem, ne samo u poslovnim satima, odražavamo dijelom i etikete koje nas prate, koje nosimo.
Znam za primjer osobe koje je prodavala, recimo isključivo talijanska vozila, dok je privatno voljela pažnju i reprezentativna vozila, ali njemačke proizvodnje. Firma ne postoji, a mislim da je i ovaj element dijelom negativno utjecao na ukupna događanja.
Interni efekti
Interni efekti su u trenutnom svjetlu minimizirani, a smatram da je još bitniji faktor potrebe definiranja od eksternog. U konstantnoj komunikaciji sa srednjim menadžmentom u nekoliko kompanija, često mi se događa da „poruka“ kompanije živi. U suštini, rade i odrađuju, ne vodeći računa o široj slici, čak ne postoji ni težnja.
Daleko sam od pristaše sektaštva, isključivosti u ovom dijelu, ali mislim da bi morala postojati mala crvena nit koja pokazuje put kojim trebamo ići. Čak i u dijelu planiranja, prodaje, troškova, jasno je da moramo ponijeti svoj dio tereta, jer to predstavlja cilj koji nas vodi prema misiji i viziji kompanije u kojoj radimo.
Psihološki gledano, individualno, svi mi volimo znati kolike je debljine led na kojem stojimo. Mislim da je nužno uložiti malo vremena od strane vlasnika i stratega, te definirati i detektirati dio izrečenog, makar u natuknicama.
Kompanija može imati 3 ili 30 zaposlenih, nužna je struktura i dio propisa. Ne treba ići u isključivost, da nismo u mogućnosti naći zaposlene. S druge strane, ne treba ulaziti u kompromise svaki dan i po svaku cijenu, jer je to najkraći poslovni put, s aspekta dugovječnosti.
Želim Vam uspješan početak još jednog radnog tjedna!
