U selima višegradskog kraja, koja su nekada bila poznata po enogmnom uzgoju i izvozu šljiva, situacija se promjenila. Šljive rađaju svake sedme godine, a i kad rode nema ih tko brati.

Prije tri desetljeća, pa i više, sela višegradskog kraja bila su prepoznatljiva po izvozu voća i povrća, a posebno šljive. Nisu služile samo za jelo – od njih se pekla i rakija na koju je ovaj kraj bio ponosan.

Danas je slika sasvim drukčija: sela su mahom prazna, a šljive rode gotovo svake sedme godine.

Jedan od posljednjih mještana sela Loznica nedaleko od Višegrada, Želimir Đurić Bimba, kaže kako je ove godine ukusno plavo voće rodilo, ali se seljaci koji sami ne mogu sve pobrati suočavaju s drugim problemom – šljive nema tko brati. Sela su pusta, a i ovo malo radne snage što postoji nije zainteresirano za dodatnu dnevnicu.

"Ove godine je rodila, a dosta je i ostalo za brati. Ja mogu pobrati svoje voćnjake. Međutim, ima ljudi koji ne mogu pa traže radnu snagu. Dnevnica iznosi 70 maraka, što nije malo, ali nema tko brati“, kaže Đurić.

Dodaje kako su velike suše i rana vegetacija često uzrok slabog uroda. U dva i pol mjeseca, kako navodi, nije palo 30 litara kiše po četvornom metru, pa je velika sreća za seljaka što je šljiva opstala.

"Najviše se koristi za rakiju. Neke domaćice prave malo slatka ili pekmeza, međutim i toga je sve manje. Odu u trgovinu i kupe. Po kućama u selima ostalo je samo staro stanovništvo, tako da i nema tko praviti. Mladost je otišla, a putevi su nikakvi“, priča Đurić.

Cijena rakije kreće se od 12 do 15 KM, a šljiva na grani stoji 0,40 KM. Ovisno o parceli, ponegdje doseže i cijenu od 0,80 KM.

"Nekada je narod sadio mnogo. Ovo selo je prije rata imalo više od 50 vagona šljive na 14 kuća koje su bile naseljene seljacima. Međutim, slabo se i obrađuje. Da smo našu požešku obrađivali kao ovu čačansku, nikada ne bi došlo do bolesti ni mahovine“, napominje.

Agroklub | Manager.ba