"Shvatio sam kako karijera u hokeju neće trajati zauvijek, ali računi i obveze sigurno hoće. Nisam htio samo čekati kraj nečega što volim, nego sam želio stvoriti novu priliku, nešto što mogu graditi dok još imam energije, dok sam spreman učiti i griješiti". 

Lazar Leštarić, dvadesetosmogodišnji reprezentativac Srbije u hokeju na ledu, inženjer matematike i magistar MBA-a, danas pažljivo planira svaki korak – na novom terenu, među redovima borovnica na svojoj plantaži.

Njegov prelazak iz svijeta sporta u svijet poljoprivrede možda zvuči kao iznenadni obrat, no u stvarnosti je to bio put koji je sazrijevao godinama, vođen istim principima koji su ga oblikovali kao sportaša – disciplinom, upornošću i sposobnošću razmišljati nekoliko poteza unaprijed.

"U hokeju sam naučio da je najvažnije biti korak ispred paka, predvidjeti svaki pokret i svakog protivnika, a shvatio sam kako ista lekcija vrijedi i u životu, gdje se ne možeš tek tako osloniti na sreću", govori Lazar za BIZLife sa sjajem u očima koji imaju samo oni spremni dati više od očekivanog.

Za njega su borovnice bile nešto više od običnog voća – osvojile su ga svojom jednostavnom, ali sofisticiranom prirodom, zdravim karakterom i zahtjevnošću koja podsjeća na surovog, ali pravednog protivnika na ledu, onog koji te tjera dokazati se, biti istrajan i strpljiv.

Kada se znoj s leđa osuši na majici

"Iskreno, motivacija nije bila samo u novim izazovima, nego i u želji iza sebe ostaviti nešto što će trajati, nešto opipljivo, jer ne možeš zauvijek klizati za pakom i od toga živjeti. Želio sam napraviti most između onoga što sam doživio kao sportaš i nečega što će ostati i kada se znoj s leda osuši na majici”, prisjeća se Lazar dok opisuje kako je u svemu vidio priliku teren na kojem je igrao hokej iskoristiti kao pripremu za sljedeću, možda i važniju životnu utakmicu.

Prelazak sa sportskog terena na njivu bio je potpuni zaokret – kao da se iz rafiniranog, brzog i preciznog svijeta igre preselio u sporiji, ali jednako nepredvidiv svijet prirode, gdje su pravila drukčija, a protivnik često nevidljiv.

"Ako možeš preživjeti treću trećinu hokeja bez daha, možeš naučiti što je mikoriza i kako postupati s biljkom. Sve je bilo novo, nepoznato i čak pomalo zastrašujuće, ali ljepota je upravo u tom početku – u neizvjesnosti i potrebi učiti na svakom koraku, eksperimentirazti, griješiti i, na kraju, izaći kao netko tko razumije kako su led i zemlja zapravo jednako tvrdi saveznici i protivnici ako im ne pristupiš s punim poštovanjem", objašnjava jasno pokazujući kako je novi svijet dočekao s istim žarom i disciplinom koje je gajio tijekom karijere sportaša.

Ta ideja dugo je sazrijevala u njegovoj glavi – nije bila plod trenutnog hira, već pažljivo promišljena strategija.

"Mogao bih reći kako je sve počelo kao mješavina "eureka" trenutka i strogog planiranja u Excel tablici. Imalo je smisla – shvatio sam kako karijera u hokeju neće trajati zauvijek, ali računi i obveze sigurno hoće. Nisam htio samo čekati kraj nečega što volim, nego sam želio stvoriti novu priliku, nešto što mogu graditi dok još imam energije, dok sam spreman učiti i griješiti. Hokej me naučio dugoročnom razmišljanju i disciplini, koje sam lako prenio i u poljoprivredu”, kaže Lazar, naglašavajući koliko su mu sportske navike i mentalitet pomogli prilagoditi se i ostati postojan.

Stalna utakmica

"YouTube je bio moj prvi profesor, stariji poljoprivrednici moji mentori, a pogreške najstroži učitelji. Neki tutorijali su mi pomogli, neki me ostavili sa stotinama kilograma gnojiva i sumnjičavim pogledom, ali sam uporno zapisivao, čitao, pokušavao. Nema lakog puta – samo različiti načini naučiti istu lekciju: svaka biljka je živ organizam, a svaka sezona jedinstvena i neponovljiva", prisjeća se sa smiješkom u kojem se osjeti i doza ponosa.

Sezona za njega počinje mnogo prije nego što jagode ili borovnice stignu u ruke kupaca – već u veljači.

"Tada radim rezidbu, planiram prihranu, testiram sustave za navodnjavanje. Berba je u lipnju, ali pravo vrijeme za posvećen rad je u ožujku, travnju i svibnju, kad plantaža traži gotovo vojničku disciplinu i predanost. Intenzitet berbe podsjeća me na utakmicu doigravanja. Svaki korak se računa, nema mjesta pogreškama, a sve mora biti gotovo točno na vrijeme – priroda ne čeka", kaže Lazar, slikovito prenoseći ritam i ozbiljnost posla.

Kao što ni na ledu nije sam, tako je naučio da ni posao ne može voditi bez jake ekipe.

"Ne možeš ni pak izvesti na centar sam, a kamoli voditi plantažu. Imam odličnu ekipu sezonskih radnika, ali i stalnu logističku podršku – obitelj i prijatelje, koji su naučili kako borovnice nisu samo za ‘smoothie’. Znaju kad trebaju doći s kantama, a kad je bolje pustiti me završiti dan u tišini. Bez tog tima sve bi bilo neodrživo”, dodaje.

Kad nema ni leda ni njive, Lazar teži jednostavnosti i balansu, jer zna koliko je to važno.

Rasporediti snagu kao u dobroj obrani

"Uživam u tišini, obitelji, izletima, dobrom roštilju i hladnom pivu. Balans, kao i u sportu, dolazi iz stabilnog stava i povremenog predaha, jer ponekad i pola sata mira znači više nego cijeli dan pun obaveza", priznaje Lazar. Njegova tajna leži u kalendaru i disciplini, u vještini ne juriti sve odjednom, nego rasporediti snagu kao u dobroj obrani… čekajući pravi trenutak.

"U jednom danu sam igrač, poljoprivrednik, dostavljač borovnica, inženjer matematike, ali i onaj koji zna kada treba stati i reći: ‘Dosta za danas!’". 

Uz sve napore, priroda je pokazala kako nije bezuvjetni saveznik.

"Suša, tuča, kasni mraz – sve su to stvari s kojima sam se susretao i znao kako neće biti lako. Tržište je isto tako nepredvidivo, ali najveći izazov je sačuvati volju onda kada ništa ne ide kako treba. Kad uložiš sav trud, a priroda odluči drukčije. To je škola u kojoj brzo naučiš ne žaliti se, nego se prilagođavati", zaključuje.

Ljudi vole njegove borovnice – ne samo zbog okusa, nego i zato što znaju kako dolaze iz male, pažljive i predane proizvodnje. 

"Tržište reagira pozitivno kad zna tko je s druge strane. Bitno je graditi povjerenje, a ono se gradi korak po korak, sezonu po sezonu”, naglašava, dodajući kako mu ekološka proizvodnja nije samo marketinški alat, nego i moralni imperativ.

"Ove godine dobili smo certifikat koji jamči kako su naše borovnice 100 posto organske i bez pesticida. To zvuči lijepo, ali iza toga stoji mnogo truda, testiranja i pažnje na svaki detalj – od gnojiva do pakiranja”, ističe.

Osim toga, Lazar je dio zajednice poljoprivrednika koji, iako često natjecateljski nastrojeni, razmjenjuju iskustva i savjete kao pravi sportski tim.

"Znam ljude koji uzgajaju maline, lavandu… Među nama postoji neka sportska nit koja nas povezuje. Razmjenjujemo savjete, podržavamo se, a ponekad se i malo natječemo, ali sve u duhu zajedništva", ističe on.

Osjećaj uspjeha nema cijenu

Nije se bojao "pasti", jer je znao kako to izgleda i na ledu.

"Jesam padao, i to više puta, ali, kao i na ledu, nikad nisam razmišljao ostati dolje. Prva godina bila je najteža – bilo je više muka nego ploda – ali kad staneš, pogledaš iza sebe i vidiš koliko si već prošao, dobiješ snagu ići dalje. Rad s prirodom donosi posebno zadovoljstvo.

Kada vidim kako iz malog zasada raste nešto živo i korisno i kada ljudi kažu da su moje borovnice bolje nego one u trgovini, onda znam da sam na pravom putu. Profit je važan, ali osjećaj uspjeha je nešto što nema cijenu", iskreno kaže reprezentativac u hokeju.

S pogledom u budućnost, Lazar mašta o novim projektima – preradi plodova u džemove, sokove – pa razmišlja i o turizmu: "Možda jednog dana napravim kamp za djecu gdje će moći ubrati i pojesti borovnice. Volim stvarati i spajati sport, prirodu i turizam, ali znam kako to neće biti lako."

Poruka koju šalje svima koji sanjaju velike promjene i snove može poslužiti mnogima kao motivacija:

"Nauči osnove, pitaj, griješi, ustani i pokušaj ponovo. Nemoj čekati idealan trenutak – on postoji samo u teoriji. U praksi, jedino što možeš napraviti jest zasukati rukave i krenuti. Kad vidiš prvi plod, shvatiš kako sve ima smisla, a dotad radi i vjeruj kako je svaki dan jedan korak bliže cilju.”

Bizlife | Manager.ba