Ako u bilo koju internetsku tražilicu fotografija upišete riječ "lider", vrlo brzo dobit ćete prilično jasnu predodžbu o tome kako se zamišlja čovjek koji vodi druge. To je muškarac na vrhu planine. Muškarac koji ide ispred skupine. Figura koja je viša, snažnija ili se ističe i uočljivija je od ostalih. 

Upravo od te slike Forbesovi autori koji se bave analizom liderstva počinju jedan od najčitanijih tekstova u posljednjih nekoliko godina. Bernard Coleman, jedan od autora, postavlja pitanje koje nije izgubilo na aktualnosti: kako zapravo izgleda lider i koliko na izbor ljudi kojima će biti povjerena moć utječu predodžbe koje sa stvarnom sposobnošću vođenja imaju malo veze?

Definicija liderstva naizgled ne ostavlja mnogo prostora za dvojbu. Lider je osoba koja vodi ili usmjerava skupinu. Uz liderstvo se vežu autoritet, utjecaj, sposobnost upravljanja i učinkovitost.

Problem nastaje kada se s definicije prijeđe na čovjeka. Tada se pojavljuju stereotipi.

Coleman ukazuje na istraživanja prema kojima čak i fizičke karakteristike poput visine, tjelesne forme i boje glasa utječu na to hoće li nekoga doživljavati kao osobu s liderskim potencijalom. Ljudi mogu izgledati kao lideri mnogo prije nego što su pokazali kako znaju voditi.

A netko tko ne odgovara toj slici može ostati u sjeni, neprimijećen.

Kompanije mogu previdjeti najbolje ljude

Nije to samo pitanje predrasuda. Za kompanije može imati vrlo konkretnu cijenu.

Ako se potencijal za liderstvo traži samo među ljudima koji odgovaraju tradicionalnoj predodžbi samouvjerenog, dominantnog i karizmatičnog rukovoditelja, dio sposobnih ljudi nikada neće dobiti priliku. Posljedica je gubitak talenata, ali i inovacija.

Zato Coleman predlaže promijeniti način na koji se lideri prepoznaju. Umjesto pitanja tko izgleda kao lider, mnogo je korisnije pitanje: tko se ponaša kao lider?

On izdvaja devet osobina koje mogu biti mnogo pouzdaniji pokazatelji.

1. Taktičnost

Dobar lider mora znati nositi se s teškim ljudima i teškim situacijama. Za to nije dovoljna formalna moć. Potrebni su emocionalna inteligencija, osjećaj za druge ljude i sposobnost procjene kada treba govoriti, kada slušati i kako reagirati kada se pojavi sukob.

Taktičnost zato nije slabost niti izbjegavanje neugodnih razgovora. Ona podrazumijeva sposobnost rješavanja problema bez stvaranja dodatnog problema. Za ljude koji vode timove to postaje jedna od ključnih sposobnosti, piše Coleman.

2. Pristojnost i poštovanje

Način na koji lider tretira ljude određuje mnogo više od atmosfere na sastanku. On postavlja standard ponašanja za cijeli tim.

Coleman zato među zanemarenim liderskim osobinama navodi "uljudnost", pod čime misli na sposobnost ophođenja prema drugima s poštovanjem. Takvo ponašanje stvara uvjete za suradnju. Ako zaposlenici vide kako je ponižavanje dopušteno na vrhu organizacije, ono će se vrlo brzo pojaviti i na nižim razinama.

I obrnuto.

Lider svojim ponašanjem praktično pokazuje zaposlenicima kakva je kultura organizacije.

3. Autentičnost

Ljudi relativno brzo prepoznaju rukovoditelja koji pokušava igrati ulogu. Autentičnost zato ima praktičnu poslovnu vrijednost: stvara vjerodostojnost.

Kada su ponašanje, poruke i odluke lidera međusobno usklađeni, zaposlenicima je lakše procijeniti što mogu očekivati. Time raste povjerenje, a upravo je povjerenje jedan od osnovnih uvjeta funkcioniranja tima.

Autentičan lider ne mora biti savršen. Mora biti vjerodostojan.

4. Preuzimanje odgovornosti

Liderstvo je najlakše prisvojiti kada stvari idu dobro. Mnogo je teže kada krenu nizbrdo.

Coleman zato odgovornost smatra jednom od osnovnih karakteristika lidera. Pravi lider ne pojavljuje se samo kada treba preuzeti zasluge za uspjeh. Mora biti prisutan i kada treba preuzeti odgovornost za neuspjeh. To podrazumijeva prihvaćanje ishoda, dobrih i loših.

"Upravo se u krizama često najbolje vidi razlika između formalne funkcije i stvarnog liderstva", piše Coleman.

5. Iskrenost

Na popisu je i osobina koja djeluje toliko očigledno da se lako zanemaruje - iskrenost.

Ljudi žele znati na čemu su.

Lider koji komunicira otvoreno i iskreno postaje predvidljiv u najboljem smislu te riječi. Zaposlenici ne moraju neprestano pokušavati otkriti što se krije iza njegovih riječi. Transparentna komunikacija zato nije samo pitanje osobnog integriteta. Ona smanjuje neizvjesnost unutar svakog tima.

6. Sposobnost postizanja konsenzusa

Formalna moć omogućuje rukovoditelju jednostavno donošenje odluke. Liderstvo, međutim, zahtijeva nešto više.

Coleman smatra kako pravi lider pokušava pronaći put kojim različite strane mogu krenuti zajedno. To ne znači kako svaka odluka mora biti jednoglasna niti da lider treba beskonačno tražiti kompromis.

Znači kako različiti stavovi ulaze u proces donošenja odluka. Lider sluša, procjenjuje argumente, pokušava pronaći zajedničku osnovu i tek onda donosi odluku.

7. Promišljenost

Brzina odlučivanja često se poistovjećuje s odlučnošću. Ali brzo nije uvijek isto što i dobro.

Promišljen lider razmatra i rizik i moguću korist. Ne reagira impulzivno na svaki problem, nego pokušava predvidjeti različite ishode. Takvo ponašanje zahtijeva pripremu. Dobar lider ne može predvidjeti sve što će se dogoditi, ali može razmišljati nekoliko koraka unaprijed.

8. Poniznost

Tradicionalna slika lidera često je slika čovjeka u središtu pozornosti. Coleman predlaže gotovo suprotan model.

Jedno od obilježja dobrog liderstva jest sposobnost ne prisvajati uspjeh samo za sebe, nego prepoznati doprinos drugih ljudi. Poniznost u ovom smislu nema veze s nedostatkom ambicije ili samopouzdanja. Riječ je o sposobnosti lidera razumjeti kako rezultat tima nije djelo jednog čovjeka.

Najbolji ljudi u timu ne bi trebali služiti kao pozadina lideru. Njihov doprinos mora biti vidljiv.

9. Introspekcija

Posljednja osobina možda je i jedna od najzahtjevnijih.

Dobar lider mora znati promatrati samoga sebe, razumjeti svoju osobnost, motive i ponašanje, ali i posljedice koje njegovi postupci ostavljaju na druge ljude.

Samopouzdanje bez introspekcije lako može postati arogancija. Odlučnost može postati tvrdoglavost. Visoki standardi mogu prerasti u nepodnošljiv pritisak.

Samosvijest omogućuje lideru prepoznati kada je prešao tu granicu.

Lider ne mora izgledati kao lider

Colemanova glavna poruka jest kako je vrijeme napustiti jedan univerzalni model lidera.

Ne postoji jedan izgled, temperament niti profil osobnosti koji jamči sposobnost vođenja.

Različite okolnosti zahtijevaju različite ljude.

"Zato kompanije koje traže sljedeću generaciju rukovoditelja možda ne bi trebale gledati samo tko prvi govori na sastanku, tko djeluje najdominantnije ili tko najviše podsjeća na prethodnog direktora. Potencijal za liderstvo može biti kod mnogo tišeg čovjeka, kod osobe koja zna saslušati, zaposlenika koji preuzima odgovornost kada nešto pođe po zlu, menadžera koji ne prisvaja tuđe zasluge, kod čovjeka koji zna priznati kako je pogriješio", savjetuje Coleman u tekstu za Forbes.

Najveća pogreška kompanije možda nije izbor lošeg lidera, nego to što pravog lidera uopće nije prepoznala.

Manager.ba